Što nas čeka nakon smrti? To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje otkad smo razvili sposobnost vlastitog promišljanja i zaključivanja. Pretpostavke ćete naći u dva osnovna stajališta – religijskom i ateističkom – ali odgovora nigdje.
Dakle, postoji li život poslije života ili nas stvarno samo čeka samo mrak duboko ispod zemlje i jedno veliko ništavilo?
Činjenica je da smo skloniji vjerovati prvom dijelu pitanja jer se život čini nekako besmislen ako smrću sve završava i ako tako naprosto prestajemo postojati. O takvoj ljudskoj prirodi svjedoče i mnoge stare civilizacije koje su imale pogled na zagrobni život sličan našemu.
Egipćani su, na primjer, vjerovali u besmrtnost duše pa su tijekom života odavali počasti bogovima, a mrtve su pokapali s dragocjenostima i mumificirali ih kako bi se duša nakon određenog vremena mogla vratiti u tijelo. Na taj su način, osim toga, pripremali preminulog na opasno putovanje u 'onom svijetu' na kojem je prva stanica bila zemlja bogova u kojoj su prolazili kroz sedam vrata izgovarajući pritom čarobne riječi. Ako su riječi bile pravilno izgovorene, mrtvac bi stigao u Ozirisov dom, mjesto posljednjeg suda.
Grci i Rimljani bili su politeisti, ali su također vjerovali da postoji podzemni svijet u koji odlazi duša nakon tjelesne smrti - zvali su ga Had. Elizijske poljane bile su dio Hada u kojem su prebivale duše pravednika, dok je Tartar bio ne baš primjereni ekvivalent kršćanskom paklu, ali su ondje smrtnici bili kažnjavani za svoja nedjela.
Od staroga vijeka ljudi su vjerovali da postoji nešto više od onoga što u stvarnom svijetu možemo pojmiti i netko tko će odrediti kakvi smo bili u životu.Danas postoji mnogo pitanja što se s nama događa makom smrti,no nijedna od tih teorija nije znastevno dokazana niti uopće prihvaćena.
Znanost nam najviše dokazuje iskustva ljudi sa susretima sa smrću,tj. kliničku smrt.Takvi ljudi koji su bili u dodiru sa smrti,govore o svejtlosti na kraju tunela prema kojem su koračali,no nitko nije vidio što je kraj tunela.
Klinička smrt je stanje u kojem prestaju raditi srce i respiratorni organi, ali ne i mozak. Traje u rasponu od tri do pet minuta, jer mozak ne tolerira više, pa u tom vremenu aparati mogu ponovno registrirati aktivnost i ljudi se vratiti iz mrtvih. Svako duže oživljavanje je bezuspješno i vodi prema definitivnoj smrti. Ukratko, onoliko koliko mozak može podnijeti, toliko traje klinička smrt.
Sličnosti iskustva kao što je izdizanje iznad tijela i promatranje 'odozgo', ulazak u mračni tunel, svjetlost u daljini, osjećaj savršenog mira i, na kraju, ponovni povratak u tijelo, činjenica je koja najviše intrigira znanstvenike jednako kao i svećenike. Znanost njihove doživljaje objašnjava kao svojevrsne halucinacije uzrokovane lijekovima, kemijske reakcije u mozgu tijekom krize ili kao prijašnja davno zaboravljena iskustva.
Njihovom se objašnjenju suprotstavljaju iskustva kao što je iskustvo djevojčice koja je u trenutku kliničke smrti mogla vidjeti što radi obitelj kod kuće te večeri, pa čak i o čemu razgovaraju. Drugi su do u detalje mogli opisati predmete u sobi i izvan nje. Tako je jedan muškarac savršeno detaljno opisao tenisicu medicinske sestre na krovu bolnice koju prije nikako nije mogao vidjeti. Ovakvi doživljaju ne dokazuju postojanje pakla ili raja, već odvajanje duše od tijela i njezinu svjesnost i nakon smrti.
Znanstvenici će svoju istinu tražiti u dokazima, a vjernici su svoju već pronašli.Možda je lijepo vjerovati da se nećemo pretvoriti u prah ili da nećemo istrunuti pod zemljom i da će to biti naš kraj, ali možda je još ljepše ne zamarati se time, već postupati u ovom životu što bolje možemo, ne božjeg suda radi, nego radi ljudi koji nas okružuju i sebe samih.